Anna Oxa

U ambijentu tvrđave, Anna Oxa šibenskoj je publici priuštila jedinstven doživljaj.

Ikona talijanske glazbe koja je prije više od deset godina predvidjela promjene u glazbi, u aranžmane svojih pjesama unosi etno elemente i zvuke svakodnevnog života čime se njene pjesme karakteriziraju kao pjesme urbanog zvuka. 2006. godine na Sanremu nastupila je pjesmom Processo a me stessa, čiji je aranžman kombinacija orkestra violina i gudačkih instrumenata, etno zvuka i ritmičkih dionica te moćnog vokala, te ga današnji kritičari definiraju kao urbani zvuk, odnosno world music.

Ne samo da je znala predvidjeti smjer glazbe, već je svojim daljnjim radom nastavila slijediti poriv za daljnjim glazbenim eksperimentima. Najbolje se to očituje albumom Proxima iz 2010, koji nije ništa manje od uvoda u glazbeni dragulj, pjesmu koju je napisama sama Oxa, L’America non c’è. Duboka značenja stihova kombinirana su s aranžmanima fokusiranima na ritam glazbe, koji produbljeni i osnaženi jedinstvenim vokalom uvijek iznova uspijevaju dati novu dimenziju izvedbi.