Glazbeni kritičar Đorđe Škarica za Tvrđavu kulture napisao je osvrt na koncert Gregoryja Portera na Tvrđavi sv. Mihovila 22. srpnja.
Apsolutno. Jedan od najimpresivnijih, a ujedno i najekspresivnijih baritona današnjice sa svojim je malim „simfonijskim“ orkestrom opetovano dokazao da nema jazza do jazza koji izvode Afroamerikanci.
A tu simfoniju zvukova koja je na trenutke znala poprimiti snagu instrumentalnog tsunamija, na oduševljenje zaista prepunog gledališta na najljepšoj otvorenoj pozornici u Lijepoj Našoj, ostvarili su sljedeći glazbenici: Jahmal Nichols na kontrabasu i električnom basu, Emanuel Harrold na bubnjevima, Tivon Pennicott na saksofonu, Chip Crawford na klaviru, te Ondrej Pivec na Hammond (B3 modelu) uz neizbježan Leslie rotirajući zvučnik.
O samom Gregoryju i njegovim vokalnim mogućnostima sve je već odavno poznato. Publika je već od prvih nota prepoznala njegove domete, magičnost interpretacije, profinjenost i snagu kroz pjesme koje su bile vođene nostalgijom, a ujedno i elitnom sposobnošću stvaranja atmosfere koja je na trenutke bila na granici vjerskoga ushita.
Svojom kombinacijom jazza, soula i gospela (uz uzore poput Jamesa Browna, Ray Charlesa, Stevieja Wondera, Sam Cooka i Al Greena) Gregory i ekipa svakoj su od izvedenih pjesama dali prepoznatljivo lice kroz destilirane harmonije sloge i reda u pametno složenim izmjenama molsko/durskih emocija.
Na trenutke se činilo da su se izvedene pjesme otele uobičajenom protokolu izvođenja, a za što je bio zaslužan i auditorij koji je spremno zborskim pjevanjem i pljeskanjem rukama pridonio činjenici da smo gotovo prisustvovali crkvenom obredu negdje na američkom jugu.
Gregory Porter (sa svojom neizbježnom kapom) nije se ustručavao dati i članovima benda njihovih pet minuta slave, koje je možda najbolje iskoristio Tivon Pennicott u svojim solažama u kojima je dobro pročistio pluća u fleksibilnoj mješavini harmonijskih linija i repetitivnih figura koje su na trenutke prelazile u vriskove. Chip Crawford na svom je klaviru s lakoćom ostvarivao kaleidoskopsko/pastoralne figure bez kojih bi cjelokupna glazbena slika bila siromašnija. Posebno sam bio oduševljen što sam nakon toliko godina mogao čuti nezaboravne zvukove jedinstvenih Hammondovih orgulja koje su u trenutku evocirale bogatstvo zvučnih slika iz sedamdesetih godina. Na kraju posebno mjesto pripada ubitačnoj ritam mašini: Emanuelu Harroldu i Jahmalu Nicholsu, bez čijeg bi obostranog groovea ukupan dojam bio mnogo bljeđi (bez uvrede ostatku benda). Njihovi alternativni ritmovi zaista su pomogli da pronađemo pravi smisao svega što postoji u toj čudesnoj zemlji zvanoj glazba.
Gregory Porter iskazao se i kao vrstan animator publike: „I have the best seat in town, I can see everybody, I can se the vibe and the spirit tonight“.
Iskreno, nisam vrstan poznavatelj njegovog opusa, no nije bilo teško prepoznati neke od izvedenih pjesama: „On My Way To Harlem“, „Mister Holland“, „Hey Laura“, „Liquid Spirit“, “Musical Genocide“. Čuli smo fragmente „My Girl“ u kombinaciji vokala i basa te „Papa Was a Rolling Stone“ (kao posvetu bendu The Temptations).
Koncert je završio pravom improvizacijom u kojoj su pozornicu redom napuštali Gregory, Crawford, Pennicott, Pivec, Nichols, te na kraju (sasvim očekivano) bubnjar Harrold.
Tako je završila jedan gotovo savršena glazbena priča, na čiji nastavak ne bi trebalo čekati narednih 7 godina.
FOTO: Irena Škarica
